Nedovoljno poznate hrvatske umjetnice

Antonija Krasnik (1874‒1956) bila je prva hrvatska dizajnerica. U kratkom profesionalnom djelovanju svojim je jedinstvenim dizajnerskim opusom ostvarila međunarodni uspjeh na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Živjela je i djelovala na razmeđu Zagreba, Beča i Pariza. Njezin uspjeh nosi posebno značenje jer se već za vrijeme studija opredijelila za bavljenje dizajnom, no kako je u popratnom tekstu naglašeno – nije bila članica ni jedne umjetničke grupe ili strukovne udruge niti je uživala podršku institucija, mecena ili obitelji. Ostala je nepoznata izvan stručnih krugova, a razlozi leže u marginalizaciji ženskog doprinosa povijesti umjetnosti, odnosno u brisanju ženskih udjela iz povijesti modernog dizajna. Autorica je izložbe u organizaciji Umjetničkog paviljona u Zagrebu sveučilišna profesorica Jasna Galjer, ujedno autorica monografije Nepoznata dizajnerica Antoinette Krasnik i Wiener Moderne (2020), dok su kustosice izložbe Irena Bekić i Ivana Meštrov.

Postav izložbe Antonija Krasnik, prva hrvatska dizajnerica: skica za portret / Snimio Vanja Babić

Prva hrvatska dizajnerica

Izložbeni postav zamišljen je kao total dizajn koji polazi od odabranih predmeta i motiva da bi rekreirao ambijent građanskog salona s prijelaza prošlog stoljeća. Za cjelokupni dizajn postava zaslužne su Nina Bačun iz Kolektiva Oaza i Andreja Lovreković iz DISKO kolektiva. Sintagma „skica za portret“ ukazuje da je riječ o jednoj od mogućih izložbenih konstelacija i identitetskih čitanja stvaralaštva autorice koja je djelovala transdisciplinarno i nadilazila hijerarhijski odijeljena polja „čiste umjetnosti“ i „dekorativne“, odnosno primijenjene umjetnosti.

U prvoj prostoriji izložena je Mrtva priroda (1894) s folklornim motivom izvezenim na tkanini, kao jedno od ranih djela koje joj je osiguralo stipendiju za školovanje u Beču, a dobiva je na preporuku Ise Kršnjavija. Od 1898. do 1903. studirala je na Kunstgewerbeschule i bila jedna od učenica Kolomana Mosera.

Iz postava izložbe / Snimio Vanja Babić

Radovi su joj isprva izlagani na izložbama studentskih radova, a kasnije na međunarodnim izložbama – na Svjetskim izložbama u Parizu (1900) i St. Louisu (1904), međunarodnim izložbama dekorativne umjetnosti u Londonu (1901) i Torinu (1902). Izdvaja se njezino sudjelovanje na XV. izložbi bečke secesije (1902), kao i sudjelovanje na grupnoj izložbi u Salonu Pisko (1903). Tom je prigodom izložila ambijent Moj atelijer koji je uključivao uporabne i dekorativne predmete vlastite izrade – što je pokazalo širinu i interdisciplinarnost njezina djelovanja. Autoreferencijalni izložbeni koncept otkrio je samosvijest njezina identiteta moderne dizajnerice i ostvario pozitivan odjek kod publike i tadašnje kritike. Prva izložbena prostorija sučeljava nas s uvećanom reprodukcijom fotografije s prikazom dizajnerice u vlastitom atelijeru, izvorno objavljene u časopisu Wiener Mode (1904). Ona svjedoči o samoreprezentaciji umjetnice te svjesnoj dekonstrukciji rodno determinirane podjele na javnu i privatnu sferu.

U središtu druge prostorije smještene su dvije vitrine s predmetima vrhunskih oblikovnih i estetskih kvaliteta. Antonija Krasnik domaćoj se publici svojedobno predstavila monografskom izložbom u okviru izložbe Društva umjetnosti u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (1902). MUO je tom prilikom od nje otkupio četiri predmeta koje imamo priliku razgledati – posudu za spužvu, posudu za cvijeće Luna, posudu Olympia i posudu za cvijeće u obliku sove, sve izrađene u staklani Bakalowits und Söhne u Beču. Preostale tri izložene vaze, dvije od iriziranog stakla i jednu od posrebrene mjedi u obliku globusa na kojoj sjedi majmun s rastvorenom knjigom, darovala je Muzeju 1955.

Postav izložbe Intimno i javno - Lina Crnčić-Virant / Snimio Goran Vranić

Antonija Krasnik studirala je na Academie Julien u Parizu te u periodu od 1903. do 1905. proživljava vrhunac karijere. U Beč se vraća 1906. i s velikim uspjehom samostalno izlaže u Salonu Pisko. Nakon udaje za baruna Rudolfa von Sommarugu 1907. vrlo brzo nestaje s umjetničke scene. Poznata su dva njezina portreta – onaj slikarice Naste Rojc iz 1902. te portret nepoznatog francuskog slikara, koji je navodno bio vjenčani poklon (oko 1907). Izvješeni zastori efektno reinterpretiraju njezin Dizajn za rubove zavjesa, tri dekorativne trake (1901). Motiv stiliziranih perunika otisnut je na tekstilu i koloristički reinterpretiran u kontrastima bordo i svijetloplave te svijetloplave i zlatne boje. Posebnom ugođaju prostora doprinosi intrigantna i nenametljiva eksperimentalna skladba suvremenog autora Andre
Giunija.

Lina Crnčić-Virant, Leptiri, kupina, vodomari itd.

Antonija Krasnik vlastitom je afirmacijom otvorila prostor za profesionalno djelovanje žena u modernom dizajnu na početku 20. stoljeća. Izložbena konstelacija vješto oblikuje narativ o njoj kao nepoznatoj dizajnerici polazeći od manjeg broja izloženih radova, fotografija, portreta, časopisa i publikacija, pretežno posuđenih od domaćih institucija i privatnih vlasnika. Stoga očekujemo da ovo bude tek uvod u temeljitije predstavljanje dizajnerice čiji se radovi nalaze u brojnim inozemnim privatnim kolekcijama.

Lina Crnčić-Virant

Lina Crnčić-Virant (1879‒1949) primarno je djelovala kao slikarica, no stvarala je i radove primijenjene umjetnosti te dječje ilustracije. Pripadala je prvoj generaciji umjetnica upisanih na Kraljevsku zemaljsku obrtnu školu. Školovala se u privatnoj slikarskoj školi kod Bele Čikoša Sesije i Mencija Clementa Crnčića. Godine 1907. upisala je slikarstvo na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, no školovanje prekida te se udaje za svog profesora, poznatog slikara i grafičara Mencija Clementa Crnčića. Značajna je zbog djelovanja u Klubu likovnih umjetnica te je izlagala na svim izložbama članica. Uz Nastu Rojc bila je njegova suosnivačica i predsjednica – od osnutka 1927. do rasformiranja. Na izložbi saznajemo da je bila članicom umjetničkog udruženja Lada, Društva Zagrebčana i Društva „Hrvatska žena“ te da se zalagala za afirmaciju stvaralaštva ženskih udruga posvećenih tradicionalnim rukotvorinama. Suosnivačica je prve privatne Ženske umjetničke škole u Zagrebu, zajedno s Mirom Klobučar i Mary Stiborsky 1933.

Izložba polazi od opreke između intimne i javne sfere u kojoj se ogledala rodna determiniranost modernog građanskog društva. Autorica i kustosica izložbe Aneta Barišić predstavlja Linu Crnčić-Virant kao umjetnicu koja je prihvaćanjem društvene dihotomije omogućila dijalog u dvostrukosti te fluidnost djelovanja u objema sferama.

U uvodnom dijelu upoznajemo raznolikost medija u kojima je stvarala. Njezini rani akvareli Leptiri, kupina, vodomari itd. (oko 1905/1906) i Ribizl, perunika, ruže itd. (oko 1905/1906) otkrivaju vrsnoću vladanja tehnikom akvarela pri prikazu motiva flore i faune. Crno-bijele fotografije iz kolekcije obitelji Crnčić prikazuju posvećenost stvaralaštvu u privatnosti vlastita doma i atelijera u Novom Vinodolskom, a izloženi su i crteži njezina supruga te Mire Mayr Marochino koji je prikazuju u trenucima dokolice i rada. Žanr-scena Primorka s djetetom na obali (oko 1930) otkriva studioznost njezina rada u ulju.

Od kostima za charleston
do oltarnih slika

Središnja izložbena prostorija prezentira raznovrsnost opusa putem radova grupiranih u pet tematskih cjelina: Slike stvarnosti, Dijalog javnog i intimnog, Mala maza, Mjesta mašte i Intimne geste. Djela većih formata raspoređena su na zidovima, a cjeline nadopunjuju manji formati u izložbenim vitrinama. U jednoj od njih smješteni su dizajnerski radovi – ex librisi, usvojeno rješenje poštanskih marki tiskanih 1919, skica plakata za „Ladu“, prijedlozi za ornamente, akvarel Ples zvjezdica, te skice kostima za charleston.

Izložen je njezin Portret Antonije Kassowitz-Cvijić (1935) nastao kao dio inicijative članica Kluba likovnih umjetnica u čast znamenitim ženama. Slijede mrtva priroda u ulju Krizanteme (oko 1928) i mitološki prikaz Satiri nagovaraju nimfe (1907) u tehnici pastela. Nižu se žanr-scene s temama tradicijskog rada žena i majčinstva: Vrbničanke (oko 1932), Ribarica (1925) i Primorka (oko 1930). Spoj primorskih motiva i likova iz svijeta mašte najdojmljiviji je na snovitom prikazu Morski dvorac u ružama (oko 1920).

Druga cjelina svjedoči o njezinu angažmanu na izradi oltarnih slika za crkvu sjemeništa na Šalati, crkvenih zastava te crteža i nacrta za misna odijela. Djela biblijske tematike radila je i za privatnu sferu – izložena su dva seta jaslica napravljenih za kćerku i sina. Grupa Mala maza donosi radove postavljene u suodnos s intimnim portretom kćerke Branke. Slijede ilustracije za Odabrane priče braće Grimm i Zlatne danke Jagode Truhelka, te radovi s antropomorfiziranim likovima, princezama i kraljevićima. Posljednja grupa ukazuje na isprepletenost njezina bračnog života i stvaralaštva.

Morski pejzaž u ugljenu i gvašu Jugovina nastaje u Crnčićevoj maniri, a blizak mu je i bakropis u boji Novi Vinodolski. Kontrapunkt im čine duhovite razglednice razigranog kolorita S odmora koje bilježe intimne trenutke ljetne svakodnevice.

Izložba Intimno i javno upoznaje nas s neistraženim aspektima djelovanja Line Crnčić-Virant koja je svoj put afirmacije ženskog stvaralaštva pronalazila u pregovorima s društvenim determinizmima svog vremena.